the line of live

Zanimljivo je vratiti se godinu i tri mjeseca kasnije na ovo mjesto i pročitati post...

Nakon svega toga što sam napisao, dogodilo se još par stvari. Nakon nekog vremena smo ipak ponovno prohodali (yay, jel tako..). Bilo mi je predivno prvih tjedan dana. Dotaknuti ju, moći ju poljubiti, imati ju... No nakon nekog vremena, pojavio se onaj strah od mogućeg ponovnog prekida. Jednostavno joj nisam mogao toliko vjerovati, ali naravno, i to sam bez pretjerano puno problema uspio potisnuti.
Nije bilo teško vidjeti da nešto nije u redu. Želio sam ju vidjeti svaki dan kad god sam imao vremena, ali s vremenom je ona imala sve manje i manje vremena. Kad god sam ju htio negdje pozvati postojala je nekakva izlika. Kad god sam ju pitao u čemu je problem i postoji li problem, dobio bih odgovor da nema nikakvog problema. Naravno, trudio sam se vjerovati joj.
Jedan dan sam otišao s njezinom (tehnički gledano - zajedničkom) prijateljicom na kavu da čujem što je kod nje novo u životu, da čujem kako se nosi s problemima i da ju savjetujem. Malo neočekivano, ona ju je nazvala i rekla joj da će doći isto na kavu. Sve se više manje činilo u redu, osim što je uporno izbjegavala moj pogled i na rastanku nakon što je otišla 10 metara dalje od mene, samo mi odmahnula rukom.

Navečer mi stiže poruka na mobitel: "Zabilježi današnji datum u kalendaru kao dan kad sam te spucala". Odgovaram: "?" i dobivam odgovor: "!".
Pošto već znam što je i kako je, odlučujem se na malo neutralnije pitanje tipa: "mogla si to malo zrelije reći" a ona odgovara: "Tako ti je to kad se petljaš s šesnaestogodišnjakinjama. Sad ćeš znati za ubuduće". Iznenađenje? Da, ali pomalo očekivano iako za ovako što ne možeš biti spreman, pogotovo kad imaš o nekom tako visoko i dobro mišljenje.
Ipak, šok i nevjerica narednih tjedana su poprilično veliki. Nemam volje ni za učenjem, ni za bilokakvim radom, a takav kakav jesam bacam sol na ranu i slušam sve po redu srcedrapajuće pjesme.


I sad se vratim u prošlost, i sjetim se kako smo jednog zimskog dana otišli u pivnicu i pričali i nekako se dotakli teme o nama. Kad je postavila pitanje i što dalje, jednostavno nisam imao hrabrosti ništa napraviti. (komentar: Nevjerojatno kako slike nadiru i kako se tako dobro sjećam svega mada je to bilo prije 5-6 mjeseci i iako sam se toliko trudio zaboraviti sve) Pozvao sam ju da odemo prošetati i nakon dosta minuta koje su trajali kao sati sam ju napokon poljubio. Tada je sve počelo, svih 3 tjedana beskrajne sreće i agonije.


Nisam ju nikako mogao zaboraviti. Ona je ta koju sam volio i prva u koju sam se zaljubio! Ona je probudila u meni sve te osjećaje i na kraju me zgazila kao crva... Prolazili su mjeseciali ja nisam mogao zaboraviti. Nakon nekog vremena (kako kažu, daleko od očiju daleko od srca), zaboravio sam na nju. Nisam ju viđao, nisam ju čuo, nisam čuo za nju i odlično mi je bilo. No kad bi se pojavila, pojavili su se nekakvi osjećaji. Bila je to mržnja, bila je to ljutnja, ali isto tako nešto one ljubavi u tragovima bi zatitralo..

Saznao sam da je sad s likom kog znam, iako to sad više nije moja briga, nije mi najbolje sjelo, no život ide dalje htio to ja ili ne. Potiskanje osjećaja, to mi je išlo najbolje...

Nakon nekog vremena, žali se toj zajedničkoj prijateljici kako ju nisam pozdravio. Kad sam to čuo, srce mi je ponovno malo zigralo, no ponos i tvrdoglavost mi više ne dopuštaju da ikad išta imam s njom, tako da odlučno ušutkavam srce. Što ona očekuje? Uništila me je potpuno, a sada da budemo prijatelji? Imam dovoljno prijatelja da mogu izdržati bez nje...

Ono čega me je najviše strah je da više neću moći onako voljeti, da se više neću moći zaljubiti. Curi nakon nje nisam mogao nikakve osjećaje dati jer ih jednostavno nisam imao... Iako sam ju jako cijenio, iako mi je bila jako draga, nisam ništa osjećao prema njoj.

Cigarete su počele liječiti dio duševne boli. Jednostavno nebih razmišljao o tom. Alkohol je naravno uvjek bio prisutan kod zabave. Zašto nebi pojačao zabavu tako da se napijem? Počeo sam gledati druge cure i otvoreno ih komentirati u društvu...

Malo po malo, pucao sam po šavovima! Vratio sam se s mora i rekao da više neću pušiti. Potpuno sam bio svjestan toga kako me uništava, malo po malo, a želim živjeti. Uz to, smrad dima na prstima i u ustima je bio odvratan.
Nakon zadnje zabave na kojoj sam bio i na kojoj sam se popšteno napio a da toga uopće nisam bio ni svjestan, rekao sam da neću više piti ništa alkoholno. Zašto biti u manjini koja pije u koju drugi kasnije gledaju i komentiraju? Zašto se dovesti u neugodnu situaciju? Neću...
Odustao sam od cura... Komentari cura u društvu su bili da sam postao ženskar, da slinim za drugim curama. Ženskar? Definitivno NIKAD ne. Komentiranje mi je uvjek bilo OK, ali s komentara nikad nebih prešao na ništa drugo osim ako mi se cura ne svidi toliko da bih se usudio upoznati ju i planirati nešto ozbiljno. Slinjenje? OK, pogodio me taj komentar, nisam to očekivao, ali možda je tako. Možda se dam previše opčiniti nekom curom i možda nisu svi toliko otvoreni komentiranju kao ja i par ljudi iz društva. Neda mi se maltretirati se s tim.. Zašto bih? Neda mi se ni letjeti za curama, tako i tako do sad nije ispalo ništa dobro, a i onako neću prema toj nekoj ništa osjećati... Jednostavno i kad vidim zgodnu curu, natjeram se okrenuti pogled negdje sa strane i ne gledati ju.

Odustao sam od tri stvari koje su mi podosta određivale život i deset dana već osjećam apstinencijsku krizu. Osjećaji mi se mijenjaju. Osjećam se kao da se vraćam na staro, kao da ne osjetim nikakve pozitivne osjećaje, kao da je sve sivo. U onom trenutku kad prema nekoj curi koju znam i počnem nešto osjećati, jednostavno to kategorički zakopam.
(Komentar: hoće li to utjecati na mene tako daleko da si uništim život?stvarno se malo brinem..

Počinjem shvaćati da sam prešao prag i zakoračio u blagu depresiju.

Najzanimljiviji mi je zaključak koji sam tek nedavno shvatio - nitko me u biti pozna. Svi znaju jedan mali dio mene.

A nikome ne mogu toliko vjerovati da mu kažem sve iskreno. Ima jedna stara i kaže "Sa svakim dijeli sve, tugu čuvaj za sebe".
Osjećam se pomalo kao Dr. House... Ogorčen na sve, deprimiran, ljut više nego inače i daleko više kritičan prema svom izgledu nego inače.

Prošlo je točno godinu i 6 mjeseci otkad sam napisao zadnji post na ovom blogu, ali eto, dogodio se "onaj" trenutak kad imaš potrebi sve sasuti negdje crno na bijelom i kad i više nije briga što će se dogoditi, kakve će posljedice imati tvoji potezi...

Puno se toga promijenilo u ovih godinu i pol, stvarno jako jako puno toga.. Postao sam svoj čovjek, apsolutno sam se promijenio, sve se okrenulo za 180˙.

Ali ne pišem ovo zato što sam "uspio" u životu, nego zato što nisam uspio.


Vidjelo sam ju prije otprilike 3 godine i odmah se raspitao za nju jer je izgledala predobro, nije bila kao ostale, nije bila u rangu jeftinih/skupih šminkerica, jednostavno je bila.. Dobra.. Odgovor na koji sam naišao od njezine frendice bio je da je zauzeta i da ju ne diram jer je u dobroj vezi. Pošto ju nisam poznavao, nisam ni imao potrebu petljati se u njen život, pa sam se odmah povukao i zaboravio na nju.
Oko 2 godine kasnije sam ju ponovo sreo ispred jednog kafića te mi je ponovo zapela za oko. Ponovo sam se raspitao za nju i od svoje frendice sam saznao da je to ta ista cura.. Rekao sam joj da mi nađe još nekakvih informacija, ali jedino što sam saznao je bilo da je ponovo zauzeta.

Nekoliko tjedana poslije je istoj toj mojoj frendici rekla da mi mogli otići na kavu-na moje sveopće oduševljenje! Jednom prilikom sam frendicu, nju i sestru odvezao njoj kući sa odbojke jer je počela kiša. zadržao sam se tamo na kavi, i započeo je razgovor, razgovor koji je potrajao par sati.
Što je točno bilo nakon toga, ne znam. Odlazili smo tijekom ljeta na kave, pričali satima, zatim bih ju otpratio kući gdje bi se ponovno mogli zadržati poprilično dugo i pričati..
Njezina kosa, mješavine smeđe i žute, je savršene boje, njezin oblik kose, frizura su prekrasni, savršeni, plave oči s tako dubokim pogledom, kao da je more u njima. Smiješak, uistinu neodoljiv, samo moje poimanje riječi neodoljivo se promijenilo kad sam ju vidio kako se nasmijala. Jamica na jednom obrazu.. Samo taj smiješak mi može donijeti radost u cijeli dan. Ton njezinog glasa, smijeh u njezinom glasu, veselje zrače takvom toplinom, radosti i veseljem. Njezina pojava, stil oblačenja, način šminkanja je toliko dobar da me je s vremenom tako lako začarala.

Sati s njom prolaze tako brzo, ona je pričljiva, a ja znam biti šutljiv, nove teme za razgovor se stalno načinju. Do sada nijednu nisam volio, nikad prema ni jednoj nisam osjećao ništa više od fizičke privlačnosti, ali kod nje, osjećaji su me toliko lupili. U isti tren sam osjetio ljubav, bol, razočaranje. Našao sam onu koju ću voljeti, onu koju sam želio. Nisam od nje želio ništa više od zagrljaja, pa čak i samo njezino vrijeme dok je razgovarala samnom je bilo sasvim dovoljno, ali bila je zauzeta.

Nije mi bilo nimalo drago što je ona prema kojoj toliko toga osjećam bila zauzeta, ali nisam mogao ništa poduzeti. Najgore od svega toga je bilo što sam saznao da on stalno šara, da ju je već nekoliko puta prevario a za što ona nije ni znala ili nije željela znati. Nakon nekoliko tjedana je prekinula s njim jer joj je navodno dosadilo. Bio sam neopisivo sretan, otišao sam nakon toga već isti dan s njom na piće, razgovarao s njom, otpratio ju kući, i veselo se vraćao svojoj kući nadajući se da ću napokon ja dobiti šansu, no dogodilo se nešto sasvim suprotno. Javila mi je da misli da se ipak prenaglila i da mu se ipak vratila. Cijeli svijet mi se srušio pred očima. Dogodilo se nešto što uopće nisam očekivao - potekla mi je i suza, nešto što nisam mogao ni želio vjerovati, i dalje sam se želio uvjeriti da ništa ne osjećam prema njoj i da ću sve vrlo brzo zaboraviti, ali nisam.


Otišao sam na more, cijelu noć sam gledao u nebo tražeći komet da padne i da zaželim želju, jednu jedinu želju. Za svaki komet koji sam vidio da pada, zaželio sam uvijek istu želju. Svaku večer kad sam legao u krevet, zaželio sam istu želju. Svaki trenutak koji sam mogao, poslao sam joj poruku, no ona je uskoro ostala bez novca na računu te sam počeo debelo plaćati dragocjene minute u internet caffeu samo kako bih mogao na trenutak popričati s njom. Minute su bile kratke kao sekunde, svaka njena riječ je bila vrijedna zlata i čvrsto me držala u komadu.

Nakon povratka s mora sam ponovno nekoliko puta s njom otišao na kavu, no uskoro je ona otišla u srednju. Nismo se vidjeli mjesec dana. Zatim sam ja došao također na školovanje u isti grad, no nismo se više viđali sljedećih mjesec-dva, što je bilo i dovoljno da se uspijem ohladiti od nje. Počeo sam vjerovati da je to to, da je među nama napokon gotovo i da sam ju zaboravio. Uskoro smo se ponovo čuli, vidjeli smo se na koncertu, nakon nešto vremena je došla kod mene u stan da joj objasnim matematiku, te mi je nakon nekog razgovora rekla da je prekinula s njim. Ostao sam nijem, ali doslovno nijem, baš kao što to odglume u filmu, samo što je ovo bilo toliko stvarno. Nekoliko minuta jednostavno nisam znao što reći.

Nekoliko tjedana poslije smo se susreli u rodnom gradu na koncertu kad me je izvukla van, i nakon kratkog "natezanja riječima" smo se poljubiti, i još jednom, i još jednom. Uživao sam u tim trenutcima kao nikad do sada, te meke usne su mi u tom trenutku bile sve što sam trebao i sve što sam htio.

Sljedeću noć sam ju otpratio kući, ponovno me poljubila no to je trajalo kratko, vrlo kratko..

Noć iza toga ju više nisam vidio. Znao sam da nešto nije u redu ali nisam u to želio vjerovati.
Shvatio sam da me počinje izbjegavati, no nisam želio razmišljati zašto. Nadao sam se da će sve biti u redu mada zapravo nismo bili ni zajedno, no ja sva već u glavi dovršio cijelu sliku što bi moglo biti među nama, što će biti.

Uskoro mi je rekla da misli da se prenaglila da to neće funkcionirati, a nakon toga sam uskoro čuo da mu se ponovno vratila. Tada mi je nebo palo na glavu. Potpuno me slomila. Danima sam slušao glazbu, bio utučen, gledao u zid, čak su i suze znale poteći, nisam to shvaćao, još ni dan danas to ne želim shvatiti. Bio sam uvijek tako hladan a sada je samo jedna cura tako jako počela utjecati na mene. Nikad do sad mi nije ništa moglo suzu na oko povući, kamo li cura, ali sada. Htio sam to sve zakopati, sakriti iza sebe, čekati da prođe, no nikako nisam uspijevao i nikako nije prolazilo.

Ponovno sam s vremenom zaboravio na nju, no svaki put, svaki put kad je netko spomenuo da je prekinula s njim, kad se pojavila nova šansa da bi možda bili skupa, zatitrao sam, ponovno sam živnuo. Jednom mi je tijekom razgovora rekla "Shvati, ne želim biti s tobom". To me je potpuno shrvalo, ali i omogućilo mi je da nastavim dalje živjeti, napokon sam shvatio da ona nije sve u mom životu, da ima ipak još nečega.

No ipak svejedno nije bilo tako lako. Nijedna koju sam susreo nije bila dovoljno dobra njoj, te nisam želio imati ništa s njom. Nisam joj mogao naći dostojnu zamjenu. Povremeno smo znali otići na kavu. Nisam više znao kako se ponašati. Osjećao sam ljutnju prema njoj, nisam joj mogao oprostiti to što me toliko puta "vukla za nos", no oprostio sam joj, za svaki put. Bio sam ljut na nju što mi nije dala dobro šansu, što nije ozbiljnije pokušala. Mislio sam da bi mi dovoljna bila i samo otvorena veza, samo da mogu biti s njom, i to sam govorio, ali znao sam uvijek da to ne bih podnjeo, da je samnom, a da je i s nekim drugim, da s nekim dugim želi biti više nego samnom, da me zaboravi i ostavi. Ali mi je na nekakav način još uvijek bilo stalo do nje, još uvijek me je njen osmjeh topio. Napokon sam se odlučio pogledati film The Notebook. Nevjerojatan film, film koji me tako dirnuo, film u koji sam se toliko uživio i u koju ulogu sam se toliko uživio... Tek sam tada shvatio zašto toliko o njemu pričaju i zašto kažu da je to film zbog kojeg su mnogi muškarci zaplakali.

Ponovno su se pojavljivale nove šanse, ponovno sam joj postavljao ista pitanja, dali bi nešto moglo biti. Postao sam dosadan sam sebi, a vjerujem i njoj. Rekao sam si NIKAD VIŠE, uskoro nakon toga sam si i rekao NIKAD PA ČAK NI ONDA. I stvarno sam vjerovao u to, no uskoro kad se ista tema ponovno načela, i kad se ponovno pojavila šansa da se nešto dogodi, ponovo sam živnuo, ponovo se ponadao da će nešto biti, ali ništa se posebno nije dogodilo.

Jedino što sam saznao, što sam naslutio bilo je da još uvijek nešto postoji ali da ni ona sama ne zna što želi i želi li uopće nešto. Osjetio sam sablasnu smirenost, bilo mi je potpuno svejedno, kao da je nešto svu snagu iz mene izvuklo, ali osjetio sam i neopisivo jaku tugu, bol.

Ja sam postao romantičan, postao sam napokon sposoban da se potrudim oko cure, želio sam joj sve omogućiti što je u mojoj moći, želio sam joj dati sve što joj mogu dati, no ona nije ista kao i ja, ona vjerojatno ne shvaća moje osjećaje (ruku na srce ni ja ih ne shvaćam), tako da nema smisla pokazivati ih joj, jer zna da postoje, ali ih ne shvaća, a ako i nekim čudom shvaća, onda ne utječu na nju.

Znam da bih trebao prestati, odustati i nastaviti dalje, ali ona je ta, ona je ta koja me uvijek može nasmijati, ona jedina koju želim zagrliti i kod koje ne želim ništa više osim tog zagrljaja. Toliko bih joj ljubavi mogao pružiti, toliko dati, ali...





Ovo se sad može pripisati alkoholu, ali kažu pijan kaže ono što trijezan misli...
Mislim da ju stvarno volim, ali ne mogu joj to reći, imam osjećaj da neću ispasti dovoljno dobar ispred nje, da će me odbiti. Ne mogu jednostavno doći k sebi, osjećam se slomljeno, fizička bol jednostavno nije dovoljno jaka da bih ju osjetio koliko je ona psihička jaka. Da, barem na tren sam bio zaljubljen. Koja mi je korist od ovog što pišem? Ona to tako i tako neće vidjeti, ona tako i tako neće shvatiti što ja osjećam, da je ona jedina koja me uspjela rasplakati do sad, da rekao sam tu riječ, rasplakala me kao malo dijete, a mislio sam da sam toliko čvrst, da toliko toka mogu podnijeti i izdržati, a nju ne mogu, samo nju.

Na shvaćam zašto... Zašto mi nikako ne može dati šansu, zašto se ne može zaljubiti u mene, da sve bude savršeno.. Želio bih ju samo zagrliti, barem na tren, i da mi ona vrati te osjećaje što ja prema njoj osjećam. Da znam da me shvaća. Da znam da mi može vratiti to što joj ja pružam ako hoće.

Ali opet, ona neće nikad saznati što ja sve osjećam prema njoj. Zašto? Jer joj nemam hrabrosti reći, jer ne mogu, ne mogu joj dati link na ovaj post, da vidi što sam sve napisao, jer mi se čini da ću joj djelovati preslab, nedovoljno jak i čvrst za nju, što mogu biti, ali ne u ovom trenutku, ne u ovom trenutku kad me preplavljuju osjećaji.

Trenutno se osjećam kao da sam u The notebooku, samo što ne znam što da učinim da joj se uvučem pod kožu, da ju natjeram da mi da šansu, da me zavoli, da... Da nešto osjeti prema meni, bar nešto, nešto što bi moglo prerasti u nešto više. Ne očekujem da se zaljubi u mene, ali kad bi barem nekakve osjećaje prema meni gajila, bilo kakve, sve bi učinio da ih održim na životu.

Oni koji me znaju, znaju da ja i romantične večeri ne idemo zajedno, ali za nju, za nju bih napravio cijelu večer, cijelu večer romantičnom, sve bih učinio za samo tu jednu večer, tu večer da ju impresioniram. Ali nisam siguran bi li ona shvatila to što bih učinio za nju, bi li shvatila tu romantiku, to što joj pokušavam reći jer mi se čini da ona te stvari još ne shvaća, da je možda premlada za to..
To je i razlog što joj to ne mogu zamjeriti, što je premlada.. Tako prekrasna...

Eh što bih dao da me razumije, da mi pruži ti šansu, sve bih riskirao za to, samo da me shvati, da osjeti ono što ja osjećam, ali bojim se da neće i to još više boli.

Toliko o tome koliko sam "čvrsta muškarčina", što sam mislio da jesam.

Dan poslije. Gotovo je.. Kao..
Indirektno sam saznao / shvatio da ona ne želi samnom ništa više od prijateljstva, ali, ali ja nikako da shvatim..
Hoću li ponovno puknuti? Ne... Ponovno ću to sve zadržati u sebi, još jednom... Mogu li prestati postavljati joj glupa pitanja? Sumnjam, iskreno sumnjam, ali morat ću pokušati. Hoćemo li moći biti normalni prijatelji? Ne, meni će ona uvijek biti nešto više. Ostao sam bez nje. Nije da sam ju ikad imao, ali ovo je očito kraj.

Kako sam mogao biti toliko slijep u do danas krivo tumačiti sve njene signale, sve...

Ovo je pjesma koju zadnja 2 dana slušam iz početka i iz početka. Ne zna, što dalje. Naravno ovo nije kraj svijeta, već sutra nastavljam dalje živjeti, ali više to neće biti isto, ne onakvo kakvo je bilo.
Ovo nije ništa više nego samo još jedna neuzvraćena ljubav, ali ne i za mene. Ja sam ostao bez onog što sam najviše htio već godinu dana. Godinu dana...